Ronjenje

Ronjenjem sam počeo da se bavim davne 1989. godine u ronilačkom klubu u Mostaru. Tada sam u Neumu položio prvi put za mlađeg ronioca (P1) ali zbog građanskog rata sam morao da napustim Mostar tako da su mi tamo ostala sva dokumenta. Ponovnim polaganjem licencu Mlađi ronilac sam stekao 1996. godine. Ispitna komisija Vujin Zoran-mlađi instruktor sa jednom zvjezdicom, Prlja Dragan- samostalni ronilac i Đurić Đorđe- stariji ronilac.   Licencu Stariji ronilac sam stekao 1998. godine. Instruktori na kursu Dejan Kovačevic- Stariji instruktor sa tri zvjezdice i Vujin Zoran- Mlađi instruktor sa jednom zvjezdicom . Licencu Samostalni ronilac (P3) sam stekao 29. 11. 2000. God.    Instruktor na kursu Dejan Kovačevic- Stariji instruktor sa tri zvjezdice. U organizaciji Saveza podvodnih aktivnosti Republike Srpske sam 2. januara stekao licencu „Tehnički referent- serviser ronilačke opreme”. 2001. godine sam odslušao i položio teorijski dio u Republičkom institute za sport u Beogradu čime sam stekao uslove za polaganje praktičnog dijela za Mlađeg instruktora ronjenja. 28. 11. 2002 godine sam stekao licencu Mladjeg instruktora ronjenja (M1 / I1). Teorijsku obuku sam prošao u Beogradu a praktičan dio ispita sam završio u Crnoj Gori (ronilački kamp Rose). Instruktori na ispitu su mi bili Stariji instructor ronjenja Karjuk Aleksandar (predsjednik ARI) i Stariji instruktor ronjenja Dejan Kovačević (potpredsjednik ARI). Zajedno sa mnom su stekli licence i Mićo Marković iz Beograda i Srđan Miletić iz Kruševca. 04. 03. 2007. Godine sam stekao licencu Instruktora ronjenja (M2 / I2). ). Instruktori na ispitu su mi takođe bili Stariji instruktor ronjenja Karjuk Aleksandar (predsjednik ARI) i Stariji instruktor ronjenja Dejan Kovačević (potpredsjednik ARI). Polaganje je bilo u Gradišci u prostorijama Ronilačkog kluba Kalipso .

Ronjenje  

Oduvijek je postojala čovjekova želja da se spusti ispod površine mora , jezera, bilo u svrhu spašavanja,lova, rekreacije ili vojne svrhe.

Istorija ronjenja

Danas se ne može sa sigurnošću utvrditi kada se ronjenje prvi puta pojavilo, ali postoje neki istorijski dokazi da je to bilo oko 5000 godina prije nove ere. Prvi materijalni trag postoji na asiroskom reljefu  iz godine 885 godine p.n.e., a rani i autentičan zapis u rukopisima grčkog istoričara Herodota.

Ronjenje je također bilo motivirano vojnim razlozima, te su tako ronioci Aleksandra Velikog u luci Tir nakon opsade 332. godine p. n. e. uklanjali prepreke. Najvažniji posao ronilaca u prošlosti bio je spašavanje tereta s potonulih brodova i o tome postoje pisani podaci. Već tokom prvog vijeka prije nove ere , posao je bio tako dobro organiziran i ronioci su bili svrstani u platne grupe  po kojima su razlike u naknadama ovisile o dubini ronjenja. Ronilo se isključivo na dah, a obuka je započinjala još u djetinjstvu. Kamenje se upotrebljavalo umjesto utega, ronilac bi bio vezan za plovila na površini.

S vremenom su ljudi tražili na koji bi način mogli ostati što duže ispod površine, pa se u početku počelo služiti trstikom kako disalicom koja je virile iznad površine vode a krajem 16. vijeka je napravljen  prvi veliki korak i izumljeno je ronilačko zvono s otvorenim dnom, koje se spuštalo utezima vertikalno u vodu, omogućivši da zrak ostane zarobljen unutar stijenki zvona. Prvi podaci o takvom zvonu datiraju iz 1531. godine.

Osamdesetih godina17. vijeka amerikanac William Phipps upotrebljavao je sistem "majka i kći" zvona, koja su roniocima omogućavala pristup prema nekoliko izvora zraka, a godine 1690.engleski astronom Edmond Halley je dizajnirao zamršeni sistem po kojemu se količina vazduha u zvonu nadopunjavala tako što je dovod zraka bio povezan manjim zvonima, koja su bile smještene niže od njega. Kada je sistem bio namješten, otvarao bi se venitl na posudi i viši je pritisak koji je djelovao na posudu (zbog veće dubine) tjerao svježi vazduh prema ronilačkom zvonu. Halley je, zajedno s još četvoricom, proveo sat i pol na dubini od 18 metara u rijeci Temzi, prikazujući djelotvornost svog izuma. Englez John Lethbridge je 1715. godine razvio "ronilačku omotnicu" u kojoj je ronilac boravio unutar "bačve zraka", omotane kožom, sa staklenim otvorom za gledanje i dva otvora za ruke s vodootpornim rukavima. Lethbridge je pisao da je s njegovom opremom bilo moguće raditi na dubini od 18 metara i u trajanju od 34 minute. Ipak i ta je ronilačka oprema imala ista ograničenja kao i ronilačko zvono, nije bilo moguće manevrisanje i nedostajala je mogućnost konstantne  opskrbe svježim vazduhom .

Augustus Siebe je zabilježen kao izumitelj prve praktične odjeće za ronjenje, iako je u to vrijeme nekoliko izumitelja eksperimentisalo sa sličnim ronilačkim inovacijama, s obzirom da je vađenje predmeta s potonulih brodova bilo unosan posao i omogućavalo je kontinuirani rad na novim izumima.

Do 1840. godine Siebe je razvio i djelotvoran ventil za disanje koji mu je omogućio upotrebu vodootpornog odijela za cijelu dužinu tijela, poznato kao Siebeovo usavršeno ronilačko odijelo (Siebe's Improved Diving Dress). Ono je direktni  prethodnik današnjeg standardnog odijela za duboke vode s površinskom opskrbom vazduha . S obzirom da su ronioci počeli sve više vremena provoditi u dubinama pojavila se i nova bolest.

Otkrivanje dekompresijske bolesti]

U početku se dekompresijska bolest nazivala cassions disease, jer je njezino pojavljivanje bilo vrlo učestalo među kesonskim radnicima, koji su radili na projektima iskopavanja temelja za most ili konstrukcija dionica tunela. Kesoni (francuska riječ za sanduk) su konstantno ispunjavani komprimiranim vazduhom , a omogućili su radnicima u osmosatnim ili dužim smjenama suve uvjete za rad pod vodom. Što je bilo više projekata za rad pod vodom, to je bolest poprimala šire razmjere. Francuski je fiziolog Paul Bert proveo opsežno istraživanje dekompresijske bolesti i 1878. godine ustanovio da udisanje vazduha pod pritiskom oslobađa azot koji se širi po krvi i tjelesnom tkivu. Ukoliko se pritisak naglo oslobodi, dušik se vraća u gasovito stanje brzinom koja je prevelika da bi izašao iz tijela na normalan način (disanjem). Kao posljedica toga se po cijelom tijelu formiraju mjehurići azota, koji uzrokuju bolest koju su ronioci do tada povezivali s kostoboljom. Bert je preporučio radnicima i roniocima da se sporo dižu prema površini i nakon toga je došlo do bitnog poboljšanja zdravlja i smanjenja broja nesreća. Paul Bert je također otkrio i da se uticaj dekompresijske bolesti može otkloniti povećanim pritiskom  i to je otkriće 1883. godine uvjetovalo konstrukciju prve dekompresijone komore u Americi, koja je bila upotrebljavana pri konstrukciji  tunela ispod rijeke Hudson između New Yorka i New Jerseya.

Ronilačke tablice

Dekompresiona bolest je i dalje mučila ronioce koji su pokušali raditi na dubinama ispod 40 metara bez obzira na dužinu vremena  provedenu pod vodom, djelotvornost im je opadala, a neki su gubili svijest. Engleski fizilog J.S. Haldane je između  1905 i 1907. godine proveo niz eksperimenata s roniocima Kraljevske mornarice i ustanovio da je uzrok problema bila neprilagođena ventilacija ronilačkih kaciga zbog čega je rasla količina  ugljičnog dioksida, koji je postupno trovao ronioca. Zato je preporučio povećani i ujednačeni dotok svježeg zraka u kacigu ronioca ovisno o pritisku, a sastavio je i skup tablica koje su pokazivale maksimalno vrijeme koje ronilac smije provesti na različitim dubinama, te metodu dekompresije kada se ronilac dizao. Zahvaljujući Haldanovom otkriću povećala se dubina ronjenja do nešto iznad 65 m. maksimalne dubine do koje su ručne pumpe  mogle pumpati vazduh . Međutim na dubinama od oko 30 metara ili većim počela se manifestirati nova bolest i to u obliku euforije, taj sindrom poznat je i kao pijanstvo velikih dubina, a danas se naziva i narkoza (opijenost) azotom. 1920-ih godina prošlog vijeka, utvrđeno je da zbog udisanja pod pritiskom azot  izaziva narkotički  učinak.

Scuba ronjenje

Tek šezdesetih godina tehnologija se razvila i omogućila nastanak ronilačkog odijela koje je moglo izdržati uticaj pritiska , a ipak toliko fleksibilno za upotrebu. Prva takva odijela poznata su pod nazivima Jim Suit i Newt Suit. S proizvodnjom autonomnog ronilačkog aparata (self-containted underwater breathing apparatus, skraćeno Scuba) dobila se kompletna oprema i ronjenje je napokon postalo nezavisno  kretanje pod vodom.

H.A. Fleuss je godine 1878. razvio prvi ekonomski isplativ autonomni ronilački aparat, Scuba zatvorenog kruga. Upotrebljavao je 100%-tni kisik, a tada se još nije znalo da 100%-tni kisik postaje otrovan kada se udiše pod pritiskom . Prije početka prvog svjetskog rata dodan je modifickovani regulator, a razvili su se ronilački rezervoari  s kapacitetima držanja kisika na više od 200 bara. Uz takve je izmjene Fleussov autonomni ronilački sistem zatvorenog kruga postao standardna oprema za ronioce Kraljevske mornarice.

Za vrijeme drugog svjetskog rata koristio se sistem zatvorenog kruga, ali su dva francuza kapetan Žak Iv Kusto (Jasques-Yves Cousteau) i inženjer Emil Ganjan ( Emile Gagnan) radili na razvoju Scuba sistema otvorenog kruga, pridonijevši razvoju prvoga sigurnog i u potpunosti djelotvornog autonomnog ronilačkog aparata otvorenog kruga. Upravo su oni razvili prvi aqualung koji je Cousteau uspješno upotrebljavao za spuštanje do 60 metara dubine bez ikakvih posljedica.

Opisati dijelove ronilačke opreme.  Unijeti malo istorijata dijelova ronilačke opreme. Naci fotografije od dijelova opreme.

Pojasniti malo Haldenove tablice )dekompresione)

 

Pojasniti malo svoju instruktorsku licencu, tko su mi mentori. Pojasniti malo Sajam filma i  ANTIBO.